Zbog Hopkinsa se često zanemaruje vrhunski posao ovog glumca u Kad jaganjci utihnu

“IT RUBS the lotion on its skin…”

Anthony Hopkins toliko je zasjenio druge glumce svojom izvedbom u Kad jaganjci utihnu da se često zaboravlja da Hannibal uopće nije centralni negativac te priče, a netko bi na osnovu toga mogao pomisliti kako je momak u ulozi Buffalo Billa kaskao u svom poslu. Kako bi samo taj netko pogriješio i jako se ogriješio o Teda Levinea i njegovu izvedbu.

Billove boleštine zakotrljale su radnju, zbog njega je Clarice bila primorana na krajnje mjere i razgovor s ljudojednim profom, ali, što je najbitnije, Buffalo Bill pojavom je opravdao visoka očekivanja koja sve izrečene činjenice o njegovom liku nose. 

Jeza koju je proizveo u tom filmu prva je asocijacija na Levineov lik i djelo, ali bilo je tu još upečatljivih uloga. Na televiziji je to prije svega kapetan u Monku i poručnik u američkoj verziji serije Most, dok je i na platnu toliko puta bio uniformiran i autoritativan da je teže naći uloge u kojima to nije. Jedna koja nije – Bullet odnosno Metak. 

To je ono kad su ti braća Mickey Rourke i Adrien Brody, s druge strane Tupac Shakur, a ti si ipak najjača glava u cijeloj stvari. Ako to ne pokazuje kakav si monstrum od glumca, onda malo što to može pokazati.

Vokalni majstor

Slično psihotiziranje kao u Jaganjcima, opet s malo vremena u odnosu na druge aktere, međutim što to smeta Levineu – njegova lekcija dječici o ratu ili jednostavna suza na završnom su sprovodu moćniji od bilo čega drugog u tom ostvarenju, koje bi svakako trebalo pripadati Rourkeu i Tupacu. No ipak pripada Tedu.

Da se zadržimo još malo na filmovima – bili su tu i Najbliži rođak, Heat, Divlji divlji zapad, Američki gangster, Kukavičko ubojstvo Jesseja Jamesa…, remake Mandžurijskog kandidata, Sjećanja jedne gejše, Brda imaju oči (isto remake), Shutter Island, Ali, Fast and Frious, a više puta je i svoj đavolji glas također iskoristio na pravi način. 

Jedan od boljih vokalnih nastupa imao je u pomalo zaboravljenom trileru Joy Ride, filmiću Johna Dahla koji je, barem u prvoj polovini, više nego odličan, a kamiondžija (mitski Rusty Nail) što se čuje samo putem radiosignala u divnoj je mjeri zastrašujući.

Šteta što se Joy Ride malo raspadne pri kraju jer Rusty zaslužuje svoje mjesto na listi legendarnih zločinaca koje nikad nismo vidjeli, no za to je trebalo da cijelo djelo ostane jakog ritma i nije njegova krivnja što to nije tako.

Nakon ukupno 90-ak nastupa teško ga je zamisliti kao mirnog obiteljskog čovjeka, no ovaj Amerikanac rusko-židovsko-engleskog podrijetla je upravo to – svoje slobodne dane provodi u Ohiu radeći sve ono što njegovi prosječni vršnjaci rade, a ludorije izvodi samo kad mu se za to plati. 

A uvijek mu vrijedi platiti svaki dolar koji zahtijeva. Ted Levine.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?